Ljubav.
Koliko je recenica dosada ispisano o ovom magicnom i cudesnom osjecaju, koliko knjiga napisano, koliko rijeci izgovoreno, koliko vapimo i ceznemo da je uhvatimo i zauvijek zadrzimo uz sebe, a mnogima od nas, i pored toliko iskustva i naucenog, bas ta najvaznija stvar u zivotu ne uspjeva.
Mnogo, mnogo puta sam slusao i slusam tuzne ispovjesti mojih dugara i drugarica kako im veza nije uspjela, kako su se razisli u tugi i bolu ili kako uopste nisu uspjeli da osvoje odredjenu osobu u koju su se zaljubili, i pored, bar po prici, nevidjenih napora koje su ulozili. I cesto se u tim trenucima sjetim price svojih roditelja, kako su se oni nasli na ovoj divnoj pozornici zvanoj zivot i uspjeli da ostanu zajedno do danasnjeg dana kroz sve bure i oluje koje su ih neumitno pratile:
Preturajuci jednom po nekim starim kutijama mojih roditelja, tragajuci onako, cisto iz djecacke radoznalosti, za ko zna kojim iznenadjenjem, naidjem na podeblju fasciklu, u koju su pazljivo bila naslagana nekakva pisma. I naravno, poceh ih citati i bas kao da me je grom pogodio kada sam shvatio o cemu se radi. Bila su to ljubavna pisma mog starog koje je on u mladosti svojoj i u zanosu ljubavi pisao mojoj majci. I ta pisma su bila napisana sa toliko iskrenosti, topline i ljubavi da je to meni tada izgledalo prosto nespojivo sa licnoscu moga starog, koji je, mada sirokog srca i velike duse, ipak bio onaj tvrdoglavi, ponosni Krajisnik koji bi svoja osjecanja pokazao mozda jedino Bogu i to kada je nasamo.
Posto sam procitao sva ta pisma, naravno da nisam mogao izdrzati i odem da pitam roditelje kako je sve to bilo, kako su se oni "smuvali" kako bi mi to danas rekli, i tog veselog, zlatom obojenog jesenjeg predvecerja sam cuo pricu koja mi i sada tjera osmjeh na lice:
I oni su se, kao i mnogi od nas sada, tih 60 - tih godina otisnuli u inostranstvo trazeci sopstvenu srecu i bolju buducnost. On iz malog mjestasca podno Dinare, ona iz provincijalskog srbijanskog gradica na obali Lima. Naravno da su se odmah prihvatili prvog posla koji im se ukazao, on kod nekog naseg " gazde " na gradilistu, ona kod jednog drugog, takodje naseg " gazde " kao konobarica. I posto se ljudi ipak koliko - toliko brzo prilagode i upoznaju grad, stari je ubrzo cuo za taj nas kafic i cesto je poslije posla znao da ode tamo na pice sa drugarima sa posla da se osvjeze. I, ne lezi vraze, ubrzo se i zagledao u maldu i lijepu konobaricu koja je naravno imala vec pozamasan broj "udvaraca", kako to vec biva sa nasim ljudima u nasim kafanama. A ona, mirna, povucena i nadasve strogo patrijahalno vaspitana je bila samo tu da odradi svoju smjenu i mada ljubazna, goste je ipak posluzivala strogo profesionalno i ne zainteresovana na njihova dobacivanja. A stari se iz dana u dan sve vise zaljubljivao, i nakon nekoliko sedmica joj je, naravno na pogresan nacin, pijan u sred kafane izjavio ljubav. Majka ga je hladno pogledala i samo prosla, a stari je odmah bio izlozen nebrojenim podrugljivim komentarima i zadirkivanjima. No, kad je vec skupio hrabrost da joj to prizna, e onda vec nije htio odustati tek tako. Svaki dan je dolazio u kafanu, svaki dan je obasipao komplimentima, donosio joj razno - razne poklone, ruze, cokolade, bombonjere, ali nista mu to nije pomagalo. Stara - mrtva hladna. Ponekad bi dolzio samo na kratko, tek da popije pice i da je samo vidi i odlazio bez rijeci. Prolazili su mjeseci, stari je cesto pravio i budalu od sebe, tukao se u kafani kada bi njoj neko uputio neku ruznu rijec ili, ne daj Boze, dodirnuo, ali nista to njoj nije znacilo. Odmahivala je rukom i govorila drugaricama da je " isti kao svi ", da je sasav, lud, odvratan, mada ponekad i smjesan i simpatican. A on je cak uspio da od nekog svog drugara, koji se bavio trikotazom, nabavi majicu na kojoj je na ledjima pisalo u tri jezika jedno ispod drugog:
Volim ..... (njeno ime)
Ich liebe .....
I love .....
i takav bi mrtav - hladan sjedio u kafani, ne obaziruci se na komentare ostalih koji su ga proglasavali propalim smokljanom.
I nakon skoro godinu dana neumornih napora i zapitkivanja, stara konacno pristane da izadje sa njim u bioskop. Mozete samo da zamislite uzbudjenje i ushicenost moga starog, njegovu srecu i tremu.
Izadjose konacno zajedno, sami i daleko od naseg svijeta, u bioskop, na veceru i na kraju da se prosetaju pored rijeke. I dok su tako prelazili most, stari se iznenada popeo na ogradu i rece joj sa najvise ljubavi i ozbiljnosti koliko je imao :
" Mila, guraj ili grli. Bez tebe je zivot beznacajan. "
Od silnog soka, straha i treme, majka ga povuce sa ograde prema sebi, a onda mu je najprije zviznula takvu samarcinu da je stari sve zvijezde vidio, da bi ga odmah zatim tako strasno poljubila da starom, kako on kaze "...i dan - danas usne bride kada se sjeti te veceri...")))
I priznala mu je tada da je i ona njga zavoljela jos odavno, ali je htjela vidjeti da li je stvarno iskren ili je samo "...isti kao svi..."
Kada su zavrsili pricu, i stari i majka su mi rekli slijedece rijeci:
" Sine, kada volis, kada sretnes te oci za koje si siguran da zelih gledati u njih cijeli zivot, voli srcem a ne mozgom, ne slusaj prijatelje, neprijatelje, rodbinu, nikoga, pa ni samog sebe, slusaj samo srce, ono ce ti pokazati put..."
I eto, dragi moji, zajedno su i sada, poslije svih ovih godina...

Sta ste vi cinili ili cinite da bi vas zavoljela ona osoba bez koje vam se cini da sunce ne izlazi i zvijezde ne trepere...???

Pozdrav

autor : angus

ovo svako treba da si istetovira na celu, da ne zaboravlja!!

Problem je sto je jako tesko uskladiti da volis srce a ipak koristis mozak u svemu tome... to je umece koje se stice s godinama... ja ga nisam imao kad mi je trebalo...